adhd

Izvor: istrazime.com  Autor: Dario Kovač

Često se u svakodnevnom razgovoru upotrebljava izraz „hiperaktivan“, a još češće odrasle osobe izrazom „hiperaktivan“ negativno opisuju razigrano ponašanje djeteta (koje je najčešće sasvim u redu i sasvim normalno) bez znanja o tome što je hiperaktivnost ili što je ADHD. Ne treba ni spominjati da etiketiranje te vrste može biti štetno, stoga evo nekoliko osnovnih informacija o toj temi.

ŠTO JE ADHD?

Poremećaj s deficitom pažnje i hiperaktivnošću (ADHD) je neurobihevioralni razvojni poremećaj čija je najupečatljivija karakteristika nemogućnost kontroliranja vlastitog ponašanja. ADHD predstavlja jedan od najčešće dijagnosticiranih poremećaja u djetinjstvu koji karakterizira tri grupe simptoma: hiperaktivnost, impulzivnost i nepažnja.
Hiperaktivnost i impulzivnost koje obilježavaju simptomi osjećaja nemira, trčanja, vrpoljenja, pretjeranog pričanja, istrčavanja s odgovorima prije reda, nemogućnost čekanja u redu, odnosno drugom riječju motoričkog nemira ili nedostatka inhibicije ponašanja, a očituju se kao razvojno neodgovarajući, čine okosnicu ADHD-a.
Naravno, tu treba spomenuti i kriterij nepažnje koji se očituje u simptomima ne pridavanja pažnje detaljima, dojma da osoba ne sluša što joj se govori, poteškoćama u organizaciji svakodnevnih aktivnosti, gubljenju stvari, nedovršenim zadacima, izbjegavanju za osobu zahtjevnijih zadataka, lošijem pamćenju i zaboravljanju (s obzirom da je pažnja izuzetno bitna za pamćenje).

Bitno je spomenuti da se ovaj poremećaj mora javljati u najmanje dvije sredine (npr. školskome okruženju i kod kuće)

Bitno je spomenuti da se ovaj poremećaj mora javljati u najmanje dvije sredine (npr. školskome okruženju i kod kuće) da bi se mogao dijagnosticirati te da je svakodnevna praksa pokazala da se oni najčešće dijagnosticiraju po polasku u osnovnu školu, odnosno onda kada se dijete po prvi put susretne sa školskim obavezama, pravilima i stresom koji iz njih često proizlazi

KAKO SE DIJAGNOSTICIRA I PREPOZNAJE?

U postavljanje dijagnoze ADHD-a uključeni su psiholozi i psihijatri, no ukoliko postoji sumnja (kod roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika) da dijete ima ADHD svakako tu sumnju trebaju podijeliti sa stručnim osobama (psiholozi, psihijatri, defektolozi) koji pružaju pomoć i korisne informacije u takvim situacijama. Sama dijagnoza postavlja se na temelju razgovora s roditeljima (ili skrbnicima, pa čak i osobama bliskima djetetu), opažanja, povijesti ponašanja djeteta, te na temelju medicinske dokumentacije/nalaza i psihologijskog testiranja.

ADHD u prvome redu prepoznaju roditelji i osobe uključene u odgojno-obrazovni sustav (odgajateljice i učitelji) primjećujući da je dijete ponešto „živahnije“ nego druga djeca, te potom dijete upućuju psihijatrima, psiholozima ili defektolozima na procjenu. S obzirom da je ADHD u zadnje vrijeme postao izuzetno „popularna dijagnoza“, ne čudi da prečesto okolina djeteta, ali i sami roditelji zaključuju o postojanju ADHD-a na temelju malo razigranijeg ponašanja djeteta. U vrtićkoj dobi je razmjerno normalno da dijete bude razigrano i aktivno, stoga treba biti oprezan u razlikovanju normalne faze razvoja od poremećaja. Također, što dijete mlađe to je teže postaviti relativno pouzdanu dijagnozu, te se u početku više primjećuje motorički nemir, da bi tek s polaskom u školu u kojoj se dijete susreće s zahtijevima dugotrajnije koncentracije do izražaja više došli i simptomi nemogućnosti održavanja pažnje.

Prema suvremenim dijagnostičkim kriterijima (Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje – DSM IV) ADHD može biti u tri oblika:

• ADHD – kombinirani tip (hiperaktivnost i nepažnja) koji je najčešći među djecom i adolescentima;
• ADHD –prevladavajući nepažljivi tip;
• ADHD – prevladavajući hiperaktivno/impulzivni tip

Prema ICD-10 (Međunarodna klasifikacija bolesti i uzroka smrti) ADHD se svrstava kao Hiperkinetski poremećaj sa sličnom simptomatologijom kao u DSM-u.
Iako se ADHD smatra prvenstveno neurološkim poremećajem, može se reći da puna problematika ovog poremećaja prelazi granice neurologije (ili biologije) i s vremenom kako se dijete razvija naglasak prebacuje s biologije na socijalne odnose odnosno socijalnu interakciju djeteta i okoline.

Sa zastupljenošću (prevalencijom) od 3 do 6% u populaciji, ADHD se češće dijagnosticira kod dječaka naspram djevojčica i to najčešće u omjeru 3:1 do 4:1, te je također češći u gradskim nego ruralnim sredinama.

Osim ADHD-a, djeca s ovim poremećajem (ali i njihovi srodnici) češće nego drugi imaju poremećaje ophođenja, teškoće u učenju, pervazivne razvojne poremećaje, anksiozne i depresivne poremećaje, kao i poremećaje ovisnosti, dok neke osobe s vremenom razviju i antisocijalni poremećaj ličnosti i delikvenciju.

ADHD kao što je već rečeno čini veliki dio zastupljene psihopatologije djetinjstva, i može se reći da je u školskome okružju on najčešći razlog intervencija od strane stručnih službi. Štoviše, prema nekim nalazima u prosjeku u svakome razredu se nalazi jedna do dvije osobe s ADHD-om što onda može imati (i često ima) implikacije na cijelu razrednu klimu i funkcioniranje.

O uzrocima ADHD-a, čitajte na sljedećem linku: Što uzrokuje ADHD?

Copyright © 2017 Poliklinika Gemini d.o.o.
web dizajn i hosting Tempus media

Broj telefona    022/ 342 005